Portret iščezlog vremena u kojemu su postojale granice godišnjih doba

U vremenu konzumerizma i hiperprodukcije kojoj ne odolijeva ni ono što se danas, shodno amerikanizaciji svijeta, zove industrija knjige, povremeno se pojavi rijedak i istinski književni biser, kojem treba prići pažljivo i oprezno. U red takvih književnih bisera ide Žudnja za proljećem Edwarda Thomasa u izdanju Malih zvona (2025). U hrvatski jezik Thomasov svijet, kroz izbor proze i poezije ovog britanskog predmodernista, donio je pjesnik i prevoditelj Goran Čolakhodžić, no otišao je i korak dalje uspostavljajući s autorom dijalog o sličnostima i razlikama dolaska proljeća u Englesku 19. stoljeća i Hrvatsku, odnosno, Zagreb 21. stoljeća.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2025.
Preveo i priredio Goran Čolakhodžić

Edward Thomas (1878–1917), jedan od najvažnijih britanskih pisaca i pripadnik generacije koja je nastradala u Prvom svjetskom ratu, uoči tada nadolazećeg svjetskog sukoba (a danas znamo da nema vremena koje nije vrijeme rata), bira pisati o krajolicima engleskog sela, pticama, zemlji, odnosu čovjeka i prirode, odnosu prema prirodi. U ovoj esejističkoj i putopisnoj prozi i poeziji, Thomas vremenu rata koje dolazi suprotstavlja prostor kao krajolik – bilo da ga je stvorio čovjek, bilo priroda sama. Portret je ovo jednog putovanja kroz englesko selo, ali i portret jednog iščezlog vremena, vremena u kojem je svijet imao svoje jasne početke i krajeve, jasno definirane granice, ako nijedne druge, onda zasigurno – granice godišnjih doba. Premda duboko orijentiran na ono jasno i vidljivo, poput ptica, seoskih putova, hrastova ili samoniklog bilja, Thomas ustvari razmatra, u maniri meditacije, smisao i besmisao života i čovjekova postojanja u vremenu pred kojim svijet skončava.

Goran Čolakhodžić u izjavi za Vijenac ističe kako je „Thomasov društveni angažman u nekom dubljem sloju teksta, te da ga se možda letimičnim pogledom ni ne može iščitati, no u on u najmanju ruku suptilno odražava napetosti između sela i grada, prirode i industrije, gradske radničke i konzumerističke kulture nasuprot onoj autarkičnoj poljoprivrednoj koja je tada u Britaniji ulazila u nov ciklus odumiranja“.

Svi procesi, dodaje Čolakhodžić, vidljivi u Thomasovoj prozi i poeziji u ovom ili onom obliku i stupnju vidljivi su i danas u našem neposrednom okruženju. „Povijesno gledano, Velika Britanija jedna je od prvih, a moglo bi se ustvrditi i prva zemlja na svijetu u kojoj je započela moderna kapitalistička industrijalizacija. Kad je Thomas pisao, neki od fenomena koje prikazuje vjerojatno još na području današnje Hrvatske nisu bili toliko izraženi. Do danas smo, međutim, taj stupanj dostigli i prestigli, pa ćemo se možda i začuditi koliko je u toj već urbanoj i industrijaliziranoj Engleskoj i Walesu još bilo ptica, sisavaca i osjetljivog bilja. Najviše u stihovima“, ističe.

Rat je u ovoj knjizi, napominje Čolakhodžić, kao sjena na horizontu ili grotlo sudbine koje ga čeka. „I to je usporedivo s našim strahovima i svime što nam realno prijeti više od stotinu godina kasnije. Udubljivanje u prirodu i njezine ritmove u oba se konteksta – Thomasovu i našemu – nadaje i kao eskapizam i kao pomak fokusa s ljudskog svijeta na svijet onoga što ne govori i ne zapodijeva ratove. To, naravno, ne može proći bez nostalgije za onime što se gubi ili bi moglo biti izgubljeno, a nostalgija, znamo, često nije produktivna. No u pravo vrijeme i uz kritičku svijest može dati poticaj za promjenu, za prevrednovanje nekih postavki i pokušaj skretanja s puta koji nam se čini neumitno zacrtan“, dodaje.

Thomas je, objašnjava Čolakhodžić, i selo i zemlju romantizirao, kao i mnogi drugi pripadnici georgijanske škole poezije, i doista dubinski osjećao, makar i ne iz nekog neposrednog iskustva rada na njoj, s obzirom na to da je rođen i odrastao u Londonu. „U tom smislu nalazi se u istoj ‘opasnosti’ kao i mi danas kad se čeznutljivo okrećemo vrtlarenju, planinarenju, maštanju o životu na selu... Jer pastoralnost je vrlo složen i višeznačan pojam, a u obožavanju svega zelenog lako je zanemariti podliježuće mehanizme i našu društvenu stvarnost koja taj pojam oblikuje i, trenutačno, slavi – vjerujem i zbog osjećaja krivnje što je prirodu ugrozila. Ipak, čistim okretanjem svoje vlastite i čitateljeve pažnje na međupovezanost svega što živi, ljudi i prirode, na ekologiju u pravom smislu te riječi, kao i na ono izvan nas, na drugo, spontano, neovisno, Thomas kao da nas uvodi u (gotovo budističku) meditaciju u kojoj subjekt gubi na važnosti i teži identifikaciji s objektom, brisanju granice između toga dvoga. A mislim da nam u ovom našem civilizacijskom trenutku dobro dođe svaki protuotrov za subjektivnost i antropocentričnost koji nam se nudi“, zaključuje Goran Čolakhodžić.

Uostalom, i biblioteka Malih zvona u kojoj je Žudnja za proljećem objavljena, nosi naziv Sav živi svijet čime se jasno i precizno razotkriva Thomasov autorski svijet. Na ovom njegovom putovanju, i to biciklom, što nije nevažno, iako je napisano prije više od stotinu godina, možemo ne samo prepoznati ostatke nekog minulog vremena i načina života, nego i racionalnije sagledati današnjicu u kojoj granice, barem u vidu klimatoloških i geopolitičkih katastrofa, više ne postoje. Ako vam i nije do toga, Žudnja za proljećem nedvojbeno nudi sasvim dovoljno ljepote jezika i krajolika koja nije samo dekorativna i nije samoj sebi svrha.